Razmatranja
Ivan Marinković SJ —

Najteže od svega je biti kršćaninom

U tome i jest radost Križa.


Ja sam napisao dva udžbenika, nekoliko softwareskih programčića, izmontirao desetke videa i filmića, pisao članaka i članaka na razne teme i područja informatike, psihologije, medija…, toliko skripti za srednju školu, crtao, modelirao, popravljao “najteže slučajeve” računala, serveri, mreže, internet, intranet, prirodni talent za atletiku, stotine stvari….. Imao licencu Microsoft Developera. Izgrađivao se, učio iz silne ljubavi prema tome, pobjeđivao strah. Bio sam hrabar borac koji je premostio sve ljudske gluposti koje su me snalazile…

Što mi to sve vrijedi, kada tada nisam mislio ni na jednu dušu, a kamoli htio da se spasi?!!

I sad. Filozofija.
Znanjem, mudrošću, lukavošću lako prekriješ svoju nekršćanost i prikazuješ se u svjetlu kršćanina. Znanjem, vještinom…

A gdje je tu Bog? Malo ranije sam pisao o tome kako ljudima ne možemo ništa posebno ponuditi, osim onoga tko je poseban, a to je Krist.

Dakle, ja bih trebao ZNANJEM ljudima ponuditi Krista i ja bih bio savršen kršćanin? Gdje je tu poniznost, budan osjećaj za drugoga…?

E sad, u ovom kontekstu znanje podrazumijevam ovo iznad napisano. Ja bih trebao bla-bla-bla i svima sam se svidio i ja sam sad kao kršćanin. A kad me Bog stavi u situaciju da se trebam pouzdat u Njegovu providnost i činit to-to-to, onda me nema?!

I ja sad tu pronalazim radost u Križu. Želim dati Krista onako kako mi On to govori i ja se trudim to dati djelima, svjedočeći svojim životom, a ne samo riječima. Vidim u tome da se kao kršćani moramo izgrađivat u ljude od djela, a ne od riječi. Sebično je uopće misliti samo na sebe i na svoju osobnu egzisenciju. Zamisliš to ovako: Profesor će te pitat za znanje, a Bog će te pitat koliko si duša spasio. Spojiti znanje i rad u Božjem vinogradu je umjetnost.

Molite za mene. To je najbolje oružje da budem bolji.

Da probam to sažet jasnije:
Količina znanja te ne čini kršćaninom. I ovi misionari koji hodaju okolo, nisu baš proslavljeni u školi i nisu neke fakultetlije. Za ove naše ljude oni su “glupani”. Ali su dali svoj život za Boga. Odrekli su se samog sebe i dali ljudima nadu i ljubav koju samo Bog nadopunjuje i ostvaruje. Bog je dao svakome svoje talente i On ih želi da ih mi izgrađujemo na proslavu Njegova Božanskog veličanstva, ali ne želi da nam to bude kao proslava nas samih i da nas nitko drugi ne zanima.

Bog s tobom!
U Kristu!+
Ivo

Ivan Marinković SJ